Spustila se noć,prelijepa okićena zvijezdama,

Dok srebrene niti bljeskaju u jezeru što ih uzrokuje mjesečina,

Laganim tihim korakom koračam do tvojih vrata,

Dok otkucava i ponoć sa zvonikovog sata…

Došla sam ti reći da se više vidjeti nećemo,

Jer došao je trenutak kad neke stvari promijeniti moramo,

Ponekad nas život tjera na odluke koje izbjeći ne možemo,

Ma koliko voljeli nekoga,ponekad je to neizbježivo.

I dok mi sa tugom drhti glas,

U dubini duše molim se da ćeš reći da se ne odričeš nas,

Dok strepnja dušu mi razlama,

Tako bih željela da osjetim toplinu tvojih usana….

Da umjesto teških riječi ti poljubiš me,

Baš kao do jučer onako nježno zagrliš me,

Da se zbog ovog posjeta ne pokajem,

I da ti priznam da volim te….

Pitam se da li Bog ima razlog zašto razdvaja one koje se vole,

I  da li se upita ponekad da li je pogriješio u odluci kad im se već srca slome,

Da li je tako naša ljubav zapisana u zvijezdama,

Da jednostavno nije suđena da bi živjela?

Plaćao li svoje grijehe tako što nas život razdvaja,

Ili je to Božji plan da učimo iz svojih grešaka,

Da li je to samo kušnja privremena,

Jer ako nije ja ne znam kako ću dalje živjeti znajući da nisam za tebe rođena …

Ma zašto moramo proživljivati to,

Tako bolno i teško…tako nepošteno,

Zašto jednostavno sreća ne može biti svačija,

A ljubav nepobjediva?

…Kakvo će moje jutro svanuti sutra,

Znajući da sam ono najljepše izgubila,

Kako će moje srce preživjeti brodolom,na oceanovom dnu,

I biti bez tebe ostatak života u njemu?

…Molim te zaustavi ovaj trenutak i reci da još puno toga ispred nas,

Da naš san ove noći ne završava,

Da me voliš i da nećeš dozvoliti da nas pobjedi i slomi ova bol,

Koju donosi ova kušnja....ova noć…

Za tobom ostaje u srcu pustinja
mene si lagala, a druge ljubila
svaka tvoja laz
me boli jos i sad, to znas

Ni jedna kao ti nije nikada
na dlanu moju dusu imala
a ti si jedina koja me izdala

Refren 2x
Povredi me jos samo jednom
sa tobom sve je bola vredno
povredi me ja se ne bojim
da ti priznam to da jos te volim
(povredi me, povredi me, povredi me)

Na mome jastuku kao u prolazu
prodju mnoge ali dugo netraju
za noc su dobre sve
do zore dosade, to znas

Ni jedna kao ti nije nikada
na dlanu moju dusu imala
a ti si jedina koja me izdala

Refren 4x

Bok !

Evo neko vrijeme me nije bilo,pa da vam se javim.Poprilično sam bila zaposlena tako da i nisam imala vremena biti na blogu!Sorry što vam se nisam javljala,a i kad sam htijela na stranici imala sam error tj.još ga imam .Kad želim poslati komentar neće da ga utisne oglasi se obavijest da je neispravna slikovna poruka...pa ako tko što zna od toga da popravim bila bi mu zahvalna....inače zanimljivi su vam komentari i hvala što ih ostavljate.Jedan mi je bio uočljiv pa da se na njega nadovežem.Welt je imao dojam da sam po godinama negdje srednjoškolka,pa da vam otkrijem da sam daleko od toga.Evo nešto o meni.Naime 7.10 imat ću pune 24 godine,kao što znate vaga sam,radim već 4 godine i volim uglavnom puno toga.Obožavam glazbu i često uz nju imam inspiraciju za pisanje svojih pjesama kojih imam negdje oko 250 zasad.Nisam umjetnica,sve što napišem dolazi iz mene same.Što se glazbe tiče volim pomalo sve,no kao teški romantičar obožavam r'n'b,soul te stare pijesme iz 80'tih,70'tih....i drugih razdoblja....naravno volim i današnji stil od narodne,pop-a,danca pa nadalje...nisam ljubitelj teškog metala no nemam ništa protiv njega svi mi imamo svoj ukus....Volim filmove,serije,knjige(naručito kriminalističke - Mary Haggins Clark mi je najdraža spisateljica),a od serija sve pomalo no CSI Miami,New Yourk...su mi vodeći....ukratko jer bih do sutra mogla pisati što sve volim.Eto sad idem na utakmicu vidjeti kako mi brat igra stoga vas pozdravljam....do skorog javljanja,a vi se slobodno javite....Angy!

Ja umirem danima bez tebe,

ovo vrijeme kao da se okrunilo protiv nas,

danima te nisam vidjela...nema te pored mene,

još malo i samo što ti nisam zaboravila glas...

Bojim se da ću te izgubiti....da će se srce slomiti,

poput stakla u milion sitnih komadića,

bojim se,jer neću te moći preboljeti,

jer sam te previše zavoljela....

U tvom pogledu moje srce se topi poput leda,

od tvog dodira drhtim baš kao poput djeteta....

volim te i ti to znaš...nikad od tebe to nisam niti sakrivala,

volim te i ne bojim se priznati na glas,jer to je istina.

U mom životu ti si nešto najljepše što mi se moglo dogoditi,

Mada mnogo boli sam pretrpjela,

No ipak ne bih željela promijeniti,

Niti jedan djelić koji sam sa tobom proživjela….

I sad ova tišina…ta gluha strepnja u meni uništava dušu,

Jer strah od gubitka je u meni jači,

Strah i sumnje da te ne izgubim u meni sve ruše,

Jer bez tebe u ovom životu dalje se ne bi mogla snaći…

Ovi ključni trenutci što u meni zaziru i sad dok ove stihove pišem,

Ja stojim na rubu ponoru sama,

Oči pune suza,na glas svim srcem plačem,

U ovoj hladnoj noći što je prekrila magla….

….Volim te i želim biti uz tebe u svakom dijelu tvog života,

U trenucima kad te život savlada,

…volim te i želim te poštediti  onog osjećaja bola,

Koji život donosi svima nama…

Kad bi me barem malo razumio,možda bi bilo lakše,

Možda bi primijetio ovu ljubav što osjećam za tebe,

Možda bi stvorio maleni kutak za sreću i za sve uspomene naše,

Što bi stvarali po malo kroz vrijeme…

Ja sam tu,u svako doba…i uvijek ću za tebe tu biti,

Ma kakvo da nas vrijeme snašlo,toliko ti to dugujem,

Ja sam tu…i tu ću ostati,

a sve zbog tog što te volim i što ću te uvijek voljeti….

Lijepo je imati nekoga pored sebe,

 Nekoga sa kim možeš podijeliti sreću i tugu,

Nekoga tko će te voljeti i cijeniti,

Sa nekim s kim možeš  svoje snove dijeliti.

Divan je osjećaj kada te voljena osoba drži za ruku,

Kada u njegovom pogledu prepoznaš poseban sjaj,

Netko kome se možeš povjeriti i biti uz njega,

Svaki put kada te najviše zatreba.

Dovoljan je mali pokret ruke i pogled,

Da bi osjetio žar ljubavi i lepršavost,

Tako malo da osjetiš nemir i uzbudljivost,

Tako malo,a tako neopisivo.

Čarolija ljubavi nas čini plemenitima,

Ponekad kad nas rastuže čak i ranjivima,

Ali za svaki postupak postoji razlog koji nas uči,

Da greške ne ponavljamo i da postanemo bolji.

Strast poljupca dvoje ljudi spaja ponekad kroz cijeli život,

On je kao prepoznavanje svoje duše što je negdje od nas bila daleko,

Netko koga smo čekali godinama,

Da bi sa njim poslije cijeli život dijelio.

U malim stvarima istinska sreća se krije,

Da bi nekoga uistinu voljeli potrebne su duše dvije,

U malim nitima krije se melem ljubavi,

Koji u nama radost i plemenitost probudi.

Da,doista ona čini čuda,

Ponekad zbog nje osjećamo se kao luda,

Ponekad nas nasmijava,ponekad i rastuži,

Spaja nas pa potom nas razdvoji.

Ali ništa ne može zamijeniti onaj trenutak istinske sreće,

Kada nas dirne u srce,kada poželimo da dotaknemo nebo,

Ništa nije divno kada se osjećaš ushićenim,

Tako posebno,tako vrijedno…

Kada bi samo njezina ruka obgrlila čitav svijet u svim dušama,

Izbrisala gorčinu,ljutnju i tugu u napuštenim srcima,

Obrisala suze svim ranjenima,svim izgubljenima,

Što su se izgubili životnim putem postavši ogorčenima.

Kad bi njezina poruka obišla svijet,

Učinila bi mnoga čuda i promijenila sve,

Kada bi umjesto mržnje i rata zavladao mir,

Bilo bi svima lakše,bili bi sretniji…

Ako ikada osjetiš dodir njezine meke ruke,

Osjetiti ćeš plavetnilo i ushićenost njezine ljepote,

Ako te slučajno povrijedi i napusti te,

Ne brini ona uvijek na kraju tebi vrati se…

Pogledaj gdje smo dospjeli nakon svega,

 Shvaćaš li da između nas više ljubavi nema,

Danima izbjegavaš ti mene,danima ja izbjegavam tebe,

Da svakom svađom sve više me udaljavaš od sebe?

Vidiš li da postajemo stranac jedno prema drugom,

I da svaki susret završi sa teškim riječima i bolom,

Ponekad i riječi su suvišne da bi bilo jasno,

Jer ljubav je izumrla i za sve je postalo kasno.

Ne gledaj me tako i ne podiži na mene ton,

Jer tako se obraćaj njoj,

Što misliš da ne znam za tvoje susreta sa njom,

I da joj potajice ulaziš u dom?

Misliš da ne znam da te zove svaki dan,

Da njezino ime zoveš usred sna,

Zar ti ja ličim na nekog tko će povjerovati u tvoje laži,

I izlike za nekakve poslove na koje se stalno vadiš?!

Dovoljno je da stanem pored tebe i osjetim njezin parfem na tvojoj koži,

Da bježiš od mene svaki put kad ti pogledam u oči,

Izdaješ se sam u svojim lažima,

Jednu priču mijenjaš na stotinu načina.

Stoga nemoj me uvjeravati da umišljam neke stvari,

Spremi svoje kofere i k njoj se vrati,

Ostavi ključeve od moga stana,

Jer od danas za tebe zatvorena su njihova vrata.

Ne diraj taj sat,jer to je moje,

Kupi si sam drugi da bi bilo tvoje,

Sve što si dobio od mene tu ostaje,

Jer ovakvim ponašanjem ništa niti ne zaslužuješ.

Pokupi svoje stvari i odlazi,

Jer ništa više ovdje te neće zadržati,

Idi i ne podiži na mene ton,

Htio ili ne ali među nama sve je gotovo.

Kasno ti je da se sada kaješ,

Na to si trebao misliti ranije,

Kasno ti je da se opravdavaš,

I da mi se poslije svega sada ispričavaš.

Ne treba mi takav čovjek kao ti,

Već negdje iza ugla netko bolji će se pojaviti,

Nisi ti jedini na ovom svijetu,

Nisi niti vrijedan da mi zbog tebe suze niz lice poteku.

Odlazi i za sobom zatvori vrata,

Od sada dalje nastavljam kroz život sama,

Pošto ti nisam bila jedina,niti dovoljna,

Što kažeš na to da ti više niti ne pripadam?

Zato pokupi svoje stvari i idi,

Neka te sada ona u svoj život primi,

Sa njom sada slobodno možeš dijeliti sve,

A ja ću biti sretnija bez tebe.

Naći ću nekog boljeg tko će me za razliku od tebe znati cijeniti,

Netko tko će me doista voljeti,

A ti na dalje snalazi se sam,

Jer za sve učinjeno to ti je i zasluga.

Nisi znao da mogu i ja biti okrutna,

E pa vidiš tako ti je to jer djelomično je to i tvoja odluka,

Zbog tvoje nevjere i laži sam takva,

Zbog tvojeg nepoštivanja i gorčine moram ostati jaka.

Jaka da se suočim sa svim što si mi učinio iza leđa,

Zbog tuđih ismijavanja što mi dušu vrijeđa,

Zbog izdaje od onoga koga voliš,

Zbog same sebe da sve ovo iza sebe zatvorim…

I sad me pitaš zbog čega sam ljuta,

Dok sa mnom te dijeli druga?

Sad me pitaš a dobro sve si znao,

Stoga odlazi k onoj s kojom si me izdao.

Odlazi,pored mene više te ništa ne zadržava,

Ono što je davno bilo sad je samo uspomena,

Odlazi jer već je krajno vrijeme

Nema više ničega između tebe i mene…..

Po prvi put otvaram vrata svoje duše,

I postajem ono što sam oduvijek bila,iz čega se godinama krijem,

Otvaram vrata i izlazim iz sjene,

Sve ono lažno od sada ostavljam iza sebe.

Ne želim više živjeti u zabludi,lažima i boli,

Jer u meni se krije nešto iskreno i nešto što volim,

Sputavali su me mnogi i često na kraju iznevjerili,

A smatrala sam ih da su mi bili prijatelji.

Slomili su mi krila i oduzeli slobodu,

Uvijek me vodili samo putem prema porazu,

Zaslijepili me iluzijama koje me čine nekim tko zapravo nisam,

Moj pravi inditet izbrisali su sa mog lica.

Danas ja se oslobađam svih ti laži i krećem sama,

Na put prema nečem iskrenijem,negdje gdje više nije zabluda i tama,

Ponovo moja krila će zarasti i vinuti me u visine,

Prema pravom putu,na put do svoje blizine…

Ovo je moj novi početak,moje putovanje,

Kroz sve što volim,kroz puteve razne,

Pronašla sam svoj put,svoj san koji moram da ostvarim,

Pronašla sam vrata što su bila zaključana i sad želim da ih otvorim.

Moji snovima ponovo vratio se sjaj,

Da ću u svojim ciljevima uspjeti sada znam,

Neću dopustiti da ih ponovo netko uruši,

Sve što se dugo gradilo da mi netko za sekundu sruši.

Ja znam i vjerujem da uspjeti mogu,

Da ću izbrisati svaki trag što vodi prema bolu,

Vjerujem da ovo sunce na nebu i za mene sije,

Vjerujem da za novi početak kasno nije.

U meni još je toliko toga što želim pokazati svijetu,

Želim pokazati svoje pravo lice prema svijetlu,

Želim da i drugi vide što znam i što ostvariti mogu,

Da i tako drugi u sebi probude zaspalu nadu.

Otvaram oči po prvi put jasnije vidim i znam što želim,

Jer sve mi je na dohvat ruke ono čemu odavno težim,

Osjećam u srcu uzbuđenje i snagu,

Jer još tako malo dijeli me prema uspjehu.

Sada konačno se osjećam vrijedno i da nešto zapravo i postižem,

Da sve što činim,nekome pomaže,

Neka moja ljubav pruži ruku onom kom je potrebna,

Da i na tužnom licu zasjaji iskra osmjeha.

Mnogi od nas su izgubili vjeru u sebe,

I žive na rubu propasti,na rubu samoće,

Bore se sa svakim poteškoćama da bi opstali,

Zato pokažimo svoju toplinu da bi im pomogli.

Toliko je ljudi koji našu pomoć trebaju,

Koji za boljim životom šansu nemaju,

Mnogi su ostali sami i prosjaci na ulicama,

Zar smo toliko slijepi da ne vidimo u njihovim očima trag prema suzama.

I ja sam nekad bila jedna od tih slijepaca,

 Ali sada konačno sam skupila snagu jer takvo što mi ne treba,

U mome srcu rodila se za druge nada,

Kome je moja pomoć vrednija i potrebna.

Neka moja poruka stigne diljem svijeta,

Jer možda još u nečijim očima ima svijetla,

Svijetlo što će prepoznati one kojima je pomoć potrebna,

I ispunit ga sa radošću u mnogim srcima.

Neka ova poruka još nekoga izvede iz sjene,

Neka ona probudi plemenitost u nama,kao što je probudila mene,

Otvorimo srca i skinimo poveze sa očiju,

Jer svaka ruka je nečiji spas  prema nekomu…

Znam da još ima netko kome je stalo,

Da svoju ljubav pruži,pa barem i samo malo,

Znam da na ovom svijetu još živi ljubav i nada,

Zato pomozimo onima kojima je naša ruka potrebna…

Znaš li da usne moje,

Još uvijek dozivaju ime tvoje,

Da još uvijek stanuješ u mom srcu,

I da se borim sa nesanicom i mirišem na tugu?

Često poželim da sam u tvom naručju,

Mekom poput svile,

Da si pored mene,

Ali znam da je to nemoguće…

Ti si čovjek koji za sobom ostavlja trag,

Koji nestaje kao sjena,

Ti si poput oluje što se iznenada spušta sa neba,

Onaj koji u sebi nikad mira nema.

Ponekad si poput ptice u letu

Poželiš biti svuda na svakom mjestu,

Vidjeti svaki dio neba što se nad zemljom pruža,

Biti prvi koji će ubrati buket bijelih ruža…

Ti si kao olujno more što lupa u stijene,

Čovjek zbog koga ovo srce nečujno vene

Ti si još uvijek onaj koga se svake večeri sjetim,

Netko tko mi je drag ,koga pored sebe poželim.

Zbog tebe toliko je razloga da se ode,

I krene ispočetka,

Jer upravo zbog tebe ova tuga i bol,

U mome srcu sada jenja …

Da,baš zbog tebe prolivene su mnoge suze,

Jer si otišao ostavši sve iza sebe,

Da ,baš zbog tebe sada mi se duša lomi i pati,

Jer znam da se više nećeš vratit.

Često poželim da si tu,

Barem na tren,na sekundu,

Često tvoju sliku gledam kako na ormariću stoji,

Jer svaki put kad je pogledam podsjeti me koliko te uistinu volim.

I zato te molim da razmisliš još jednom i da se vratiš,

Da se uvjeriš jer još se toga dosta može spasit,

Još nije kasno i ljubav nije izgubila svoj stari sjaj,

Molim te ne razmisli prije nego li zatvoriš vrata za kraj…

      U kovčeg spremam stvari i putujem da vidim te,

Da te zagrlim kao posljednjeg dana,

Da osjetim toplinu tvoga daha,

Da se podsjetim sjaja tvog pogleda.

Razdijelile su nas milje i gradovi,

Planine,rijeke i zeleni krajolici,

Razdijelili su nas satovi i vrijeme,

Ali uskoro ću ponovo biti pored tebe.

Miris nafte osjeti se na tračnicama,

Čuje se zvižduk vlaka daljinama,

Još samo malo i on će me povesti do cilja,

Bez obzira kolika udaljenost  bila.

Ponovo ću vidjeti tvoje lice,

Sa tobom dočekati novo jutro što sviće,

Osjetiti miris sa tvog kaputa,

Dok će kroz moju kosu proći tvoja ruka.

Neću te pustiti iz zagrljaj svog,

Jer predugo sam boravila bez dodira tvog,

Bez tvoje ljubavi,tvog poljubca,

Bez tvog osmjeha,tvog pogleda…

U srcu rodit će se toplina i nada,

Jer više neću biti izgubljena  i sama,

Bit ću pored tebe bez obzira na sve,

Zajedno ćemo preći sve prepreke.

Sve što je moje i tvoje je,

Jer život bez tebe nezamisliv je,

Bit ću uz tebe kroz sve što budeš prolazio,

Moju ljubav i oslonac uvijek budeš imao.

Nikad te neću pustiti jer si moje utočiš,

Moj put,moje skrovište,

Moja cesta što puteve spaja,

Moja ljubav što se u srcu rađa…

Kroz kiše,mećave i oluje,

Kroz vulkane i potrese,

Kroz pustinje i uragane,

Uvijek slijedit ću te…

Na dnu i  u boli…

U bolesti i u gladi…

Protiv zlobe i zavisti…

Zajedno sa tobom uvijek ću se boriti…

Zajedno ćemo se držati i jači biti,

Uvijek jedno drugo ćemo imati,

Zajedno dok nas smrt ne pobjedi,

Zajedno u ljubavi,bolesti i vjeri….

Tihim koracima šuljam se kroz tamu,

 Tražim put kroz gustu maglu

Tamo gdje ti mirno spavaš

Da ti vidim izraz lica dok mirnosanjaš.

Da ti rukom kroz kosu prstima prođem,

Da te za ruku držim dok zora ne dođe,

U plavetnilu snova da ti obraz poljubim,

Prije nego se probudiš…..

Tako usnuo poput anđela sa neba ti si,

U moju umornu dušu mir unosiš mi,

Kad sam sama i kad se bojim

Tvoj odraz lica snage mi daje da se dignem i da se borim.

Ponekad se pitam zašto tako utječeš na mene,

Što se krije u tvom pogledu da me uvijek vrati do tebe

Da li je to ljubav ili opsesija protiv samoće i boli,

Da li je to doista neki znak ili moja fantazija da te možda volim?

Kojim putem da dođem do odgovora kojeg tražim,

Što je zapravo prava istina a što su laži,

Je li istina to što osjećam i želim

Ili ono nešto što još nisam pronašla,nešto za čim čeznem i težim?

Kroz šapat ti ime izušćujem a da to i ne znaš

Da li znaš boje i iskru moje ljubavi od nekad,da li me se sjećaš,

Osjećaš li ponekad na usnama drhtaj od mog poljupca kao nekada,

Da li te ikad vrate osjećaji na ta sjećanja?

Miris tvog parfema još osjećam kroz daljinu,

Bez obzira gdje otišla makar bilo to i milju,

Glas ti čujem kao da ga vjetar sa sobom nosi,

Svuda si oko mene pa i u prvoj jutarnjoj rosi.

Dok mi se pogled zaustavlja na pupoljku ne rascvjetane ruže,

Zamišljam kako me tvoje ruke grle,

Da si mi se zašuljao iza leđa,

Poželio mi dobro jutro uz melodiju ptičjeg pjeva.

Često poželim da je sve to barem mali dio stvarnosti,

Ali znam da su to samo puste želje,moje slabosti,

Moje tajne skrivene u duši vječnosti,

U tunelu srca koje će te uvijek tajno voljeti………….

Još uvijek ne mogu bez tebe,

I svaki put kada te vidim zapravo je sve teže,

Niti noćima više ne mogu mirno da spavam,

Živim u zabludi i tebi se nadam.

Ovo stanje pomalo me umara,

Ponekad me čak i uznemirava,

Zbog nečije neistine ja sad suze lijem,

I zbog te laži ništa više nije kao prije.

Kada li će ova patnja prestati,

I ova daljina od tebe do kada će trajati,

Koliko će mi noći proći bez sna,

I kada ću samo tebi pripadat?

Htjela sam da sve pa čak i tebe zaboravim,

Da se sa ovom boli pomirim,

Htjela sam živjeti neki drugi život,negdje bez tebe,

Ali previše je boli i uspomena zbog čega sve više venem.

Pitam se ponekad da li znaš kako se osjećam i da te volim,

Da ova taština i tišina između nas toliko boli,

Pitam se da li ćeš na sve ovo reći nešto,

Jer i ovako dovoljno mi je sve teško…

Reci mi istinu,pa makar i to da me ne voliš,

Da se pomirim sa svim i da se sa njom mogu boriti,

Reci nešto znam da je odavno svemu kraj,

Reci bilo što jer ova tišina me ubija…

Ne želim da šutnja prekrije sve,

Ne želim niti to da izgubim te,

Ali ako se preko svega mora prijeći,

Neka te moja suza za kraj u tvojoj namjeri ne spriječi…

Ne ću ti reći ni što ni kako se više osjećam,

Jer odavno na ovo dno ja propadam,

Neću ti priznati niti da te volim,

Odlazi zauvijek nek se duša razdire,neka boli….

BOK!

Za početak pozdrav svima !Danas jurim jer moram na posao i kratka sam s vremenom.Ovim putem želim se zahvaliti svima vama koji redovito dolazite na moj blog....ljudi fenomenalni ste svi,imate super teme,članke,stihove....Potrudit ću se svima vama čuti samo da uhvatim malo vremena.Ima vas puno pa ću spomeniti neke ali ne smatrajte se zapostavljenima ako slučajno vas nisam spomenila,jer doista ne mogu se sviju ovaj trenutak sijetiti no obiđem vas kad kod sam na onlinu....Nevina suza - hvala sto sam tvoja bolg prijateljica,blog ti je fantastičan i nastoj da takav i ostane,veliki pozdrav ti šaljem.... medeja7 - dirnulo me je to kad si rekla za svoju bolest no iz tvojih riječi primjetila sam da si hrabra i vedra osoba koja se zna nositi s teškim trenucima pa tako i sa svojom bolešću...doista ti se divim i želim da takog duha i dalje ostaneš...netko zaljubljen - samo mogu reći divan blog,prekrasni i dirljivi stihovi...svaka pohvala....žeky - odličan blog i vrlo zanimljive teme osoboto zadnja o muško-ženskim odnosima.....natuknica - uvijek riječita i puna mudrosti sviđa mi se tvoj stav i mišljenja koja nam objavljuješ doista tvoj kutak trebao bi svako pročitati i iz njega puno tog naučiti....Nina - samo tako nastavi....Thanks i....Dance is my life,Gogi,Janni,Je taime,zgubiclanici,mony,norgi,special girl,mojolini,Dark angel7,Mari81,True serendipity - Uvijek najvjernija i prva koja me posjeti....zadnji stihovi su ti fantastični,nadam se da će uskoro biti tako dobri i idući...,viggy,Lanna,why,srebro malo,here without you,blue rose777.....

Još jednom svima veliko hvala i čujemo se ubrzo....vaša Angy!

Kad pogledaš u nebo i vidiš zvijezde,

 U tišini ove noći još su ljepše,

Tiho trepere po nebeskom svodu,

One su jedini put koje me do tebe vode.

Ponekad riječi i nisu potrebne da bi osjetio što osjećaš,

Često topli osjećaj ljubavi te na lijepe trenutke podsjeća,

Snaga duha u tebi budi sve ono što je nedostižno,

Tako  čisto,snažno i neopisivo…

Toliko toga bih ti željela reći ali ne mogu pronaći riječi,

Ponekad su tu ali se izgube kao da su se najednom izbrisale,

Ali tad me srce podsjeti,što mu nedostaje,

Što mu fali da ga u potpunosti ispuni i čini cijelim.

Još vjerujem u ljubav što nas boljima čini,

Još vjerujem i njoj se divim,

Vjerujem da u tvome srcu ima barem maleni dio mene,

Jer da nije tako ja ne bih osjećala ovo što osjećam za tebe.

Vjeruješ li i ti da se u životu događaju čuda,

Ako ne u ovom onda u drugom sastat će nam se naša duša,

Vjeruješ li da je ljubav vječna i da se stoljećima ne mijenja,

Jer ona je nedostižna,sjajna i vječna kao i zvijezda…

HEY!

Kao što znate večeras počinje nova sezona Big Brothera.Što li nas ove sezone čeka.Iskreno baš i nisam nešto oduševljena što se samog showa tiče...no uvijek se pronađe zanimljivosti pa eto tako da ga i pogledam ponekad.Mislim da je prošli Big Brother bio najdosadniji.Osim što su stanari bili lijeni,nemarni i uvijek visili pred ogledalima,a jedino što je bilo zanimljivo svađe između Tanje i Leje i Simon kad bi potpalio vatru sa svojim argumentima.No to više nije važno ..jer oni su već sad zaborav.Nadam se da će ova sezona biti zezona nad sezonama mada mi je prvi Big Brother bio fantazija(ekipa je bila odlična i vesela i znali su ljude nasmijati ...osobito Saša...)

Moja prijateljica dobila je upitnik za ispunit za Big Brother ...ljudi kakve gluposti pitaju to ne bi vjerovali....no na žalost nije stigla ni do castinga,jer očito im nije bio zanimljiv životopis.Mislim da je ona ušla da bi gledanost bila tri puta veća od prošle...(ako i ne 20 puta veća).Totalo je otkačena osoba,a nema tog posla u koji se razumije od popravljanja motora,aparata...pospremanja....u njezinoj torbi obavezno je šarafciger,čavlići,vijci,kljuc za zatezivanj...i kad na poslu nešto se pokvari ona to bolje popravi od majstora.Divna je osoba,otvorena,uvijek za šalu,uvijek će pomoći svakom kome treba....stvarno šteta što nije uspijela no probala je ...neki ni do tud ne doguraju...

Ove sezone nema Borisa,pa zašto?On mi je baš zakon za razliku od Renate,dok Antonija je najbolja voditeljica svih emisija...jednostavno,iskrena,spontana i draga!Nadam se da ću uspijeti štogod pogledati jer radim popodne,no bit će i repriza dobra...Ljudi vi uživajte i iznesite svoja mišljenja o Big Brotheru rado ću ih podjeliti s vama.Pusa! 

Na žalost još,još jedna tužna vijest započela je dan.Kao što svi znate za najveću tragediju ovog ljeta koja se dogodila na Kornatima njezina nesreća se nastavlja.Preminuo je još jedan vatrogasac i to Karlo Ševerdije koji je također bio maloljetan.....Jako tužno i potrešeno....Ovim putem izrazujem sućut njegovoj obitelji koja je u velikoj boli i tugi.Doista sad se trebaju postaviti neka pitanja kao:tko je kriv za taj požar?Zašto su tako mladi dečki uopće bili poslani na požarišta?Tko će snositi krivnju za to?i Kako će država reagirati na cijeli događaj?Mislim da je krajnje vrijeme da donesu promijene u zakonu kad su u pitanju kazne počinitelja požara,zatim neka naprave bolji pravilnik o vatrogascima i neka im poboljšaju uvijete tipa opreme i sretstava s kojim će se lakse služiti na požarištima...I ako naprave promijene na žalost nitko neće moći vratiti 11 života onih ljudi koji su tako reći živi izgorjeli (stradali) taj dan....nitko neće moći ublažiti gubitak i bol njihovim obiteljima... 

Tužna slika naše današnjice,još više naše države ....Baš me zanima kad pronađu krivca koju će kaznu dobiti jer nema na svijetu ove kazne koju bi mogao odslužiti osim gorke grižnje savijesti s kojom nek se budi svaki dan....

Za kraj najmanje što možemo učiniti je zapaliti svijeću svim pokojnicima u svom domu u ime njihove VELIKE HRABROSTI,da pronađu svoj vječni mir te da uđu u rajski dom kod našeg nebeskog Oca....

Počivali u vječnom miru!!!

Rak koji napada iz prikrajka bez najave

Kroz šapat vjetra čujem tvoj glas,

 Od kad smo se udaljile puno toga razdijelilo je nas,

Nekada smo puno toga dijelile,

Kao sestre jedna drugoj vjerovale.

Netragom jednog dana sve nestalo je,

 Godine prijateljstva što smo gradile sada su samo krhotine,

Samo zbog tuđe laži i prevare,tuđe zavist i pohlepe,

Godine prijateljstva,našeg prijateljstva su uništene.

Sjetiš li se svih zajedničkih pustolovina i smijeha,

Dugih prošetanih noći i razgovora koji su trajali pola vijeka,

Sjećaš li se suza i oslonca kada jedna je znala da pada,

Druga je uvijek bila tu kao utjeha i nada.

Svaki poraz zajedno smo dijelile,

 Svaku pobjedu jedna sa drugom slavile,

Svaku suzu bola isplakale,

A danas jedna od druge se razdvojile.

Gdje li je povjerenje jedan prema drugoj nestalo?

 Koji je razlog zbog čega je sve prestalo?

Koliko smo tajni podijelile?

Jednu drugu od zlih ljudi štitile?

Zar je srce postalo tako hladno,

 Do jučer sam uz svaki korak stajala,a sad se čini kao da je to bilo davno,

Zar neki ljudi dovoljno ne vrijede,

Sve lijepe i tužne uspomene u zaboravu sada blijede.

Možda ne znaš ali boli me što nisi tu,

 Bila si mi jedina sestra i iskrena radost u životu,

Da znaš da mi doista nedostaje,

Tvoje povjerenje,razgovori i sve što nekad naše bilo je.

Dok ovo pišem neka i posljednja suza iz oka potekne,

 Bar je iskrena ma koliko god da bolno je,

Neka sve u vodu propadne ako je suđeno,

Bilo je jednom i na kraju je izgubljeno.

Ali ako je suđeno možda se i sjetiš da sam uvijek bila uz tebe tu,

 Kao ti uz mene i u dobru i u zlu,

Ako i nije suđeno i ako si već zaboravila sve,

Znaj da uvijek kad me zatrebaš  bit ću tu uz tebe.

*********

Ponekad nas iznevijere oni od kojih se to najmanje nadamo, od onih za koje bi dali ruku u vatru i zakleli bi se da nema toga sto moze unistiti vase prijateljstvo...to sam i ja mislila za svoju najbolju prijateljicu ali sam se prevarila.Kad mi je najvise bila potrebna razumijevanje i potpora stvari su krenile drugim putem.6 godina smo bile poput sestri,da bi to sve nestala u treptaj oka...od tad vise ne vijerujem pretjerano nikome i drzim se na oprezu  i dan danas me boli svaki susret na ulici s njom...mada se to za nju isto ne bih reklo zato ovi stihovi koje ste pročitali su tužna slika moje duse....Angy! 

Prazan papir na stolu je odložen,

Uz njega nalivpero je položen,

Još samo potrebne su riječi što će se na njega napisati,

Ali ne znam kako,jer ih je preteško i ovako izustiti.

Odavno u njemu ti želim obrazložiti sve,

Ali čekajući da ih pronađem postalo je sve teže,

Gledam tu bijelu površinu papira i pitam se,

Gdje su nestale riječi što su za tebe bile upućene?!

Ruka je postala teška da pero uzme,

Neka taština u očima ispunila je suze,

Gledam taj papir,ali riječi jednostavno ne dolaze,

Samo su tu tmurne misli što kao oblaci kroz glavu prolaze.

Kazaljka na satu obišla je cijeli krug,

Ali još niti jedno slovo nije ispisano na njemu,

Čekam možda uskoro ruka prvi pokret zamahne,

I prvu rečenicu na bijeloj površini otisne…

A onda kad se kazaljka s kazaljkom spojila ruka je lagano počela da piše,

Rečenicu za rečenicom da u nizu riše,

Malo po malo i prva stranica samo što nije dobila svoj kraj,

Ali još nešto ti želim reći prije posljednjeg pozdrava…

 U ovom pismu sročeno je priznanje jednog srca slomljenog,

Što je još do jučer nekog voljelo,

U njemu riječi su iskrene i tužne,

Možda na njemu primijetiš i tragove osušene suze.

Suza što je pala dok ti je ruka pisala ove riječi,

Jer preko uspomena još se tako lako ne može proći,

I dok ti pišem gledam tvoju sliku što je tu pored mene,

Jer gledajući imam osjećaj da sam još pored tebe..

Gledam je dok suze se u očima sjaju,a pisanje postaje sve teže,

Jer u dubini duše osjećam da nas još pokoja nit nade veže,

Možda i znaš da od kad te nema više ništa isto nije,

I da bi bila najsretnija kad bi se stvari vratile na svoje mjesto kao prije…

Tvoj odlazak je ruševina koja steže i boli,

Bez obzira koliko da te srce voli,

Tvoje slike i koraci još su posvuda tu,

Stvarajući posljednju uspomenu.

Možda ne znaš da se ljubav ne može preboljeti preko noći,

I unatoč svakoj boli tvoje su još najsjajnije oči,

Tvoj pogled još je najljepši i nitko ne može da ga zamijeni,

Jer srce će još neko vrijeme tvoj put da slijedi…

Još tvoj zagrljaj je onaj koji dušu grije,

Mada si ti negdje daleko i ovdje nema te,

Još tvoj osmijeh je dijamant što najljepše sjaji,

Samo on može da mi nadu vrati…

Možda još ne shvaćam tvoj odlazak i postupke zbog kojih si sad daleko,

Ali trudim se pronaći odgovore da bi krenula naprijed nekako,

Da bi mogla krenuti tamo gdje tvoje ime neću moći izgovoriti,

Negdje gdje ću našu ljubav morati preboljeti…

Možda tako lakše pronađen neku novu sreću,

Mada uvijek ti ćeš biti dio sjećanja ,koje tako lako zaboraviti neću,

Možda se ponovno negdje susretnemo jednog dana,

Kao dva poznanika što se znaju godinama?!

Nadam se da si sretan gdje god da se nalaziš,

Želim ti sve najljepše i da ti se svaki san ostvari,

Baš kao što smo i mi to nekad snivali,

Dok smo jedno drugog imali…

Želim ti iskreno da te druga žena usreći i pruži ti miran dom,

Da te ne povrjede okrutni ljudi i ne nanesu ti bol,

Želim ti svaki trenutak pun veselja i topline,

Posebno mjesto gdje ćeš se osjećati slobodno kad dođeš iz daljine…

Nadam se da ti nije žao zbog provedenih trenutaka koje smo dijelili,

Jer i mi smo nešto posebnoga u tom razdoblju imali,

Nadam se da ti iz sjećanja neću izblijediti kao duga,

I onda kad pored tebe bude neka žena druga?!

Želim da ti je osmijeh blistav baš onakvog kakvog znam,

I da iz tvog oka nikad ne poteče suza,

Jer jedino tako znajući da si ti sretan,

Znam da ću onda i ja biti sretna…

Za kraj pamti me onakvu kakvu si me i upoznao,

Jer sve što smo zajedno prošli meni nije niti malo žao,

Bio si čovjek što je znao da me učini sretnu,

I zato te nikad zaboravit neću….

Crna kosa,crna poput ugljena,

 A pogled hladan poput stijene,

Te smeđe oči sjaje se poput dragog kamenja,

Što li sam samo njihovu bistrinu zavoljela.

Bio je dovoljan samo jedan tvoj osmijeh,

Da bi mi ušao pod kožu i tamo ostao,

Iz daljine tako mali podsmjeh,

Misleći da ne bih ga primijetila.

Gledaš me,pa se povučeš,

Kao da je to bilo u naletu,kao da je slučajno,

Kad sam blizu nešto kažeš,a potom se izvučeš,

A znam da je bilo sa namjerom.

Pogledam i ja tebe,a zatim pogled spustim,

Baš kao i ti  ne želim se razotkriti,

Pogledam te opet,pa se nasmiješim,

Samo da ti malo intrige približim.

Ponekad noćima vidim tvoje lice,

Kroz san ili nehotice kad mi kroz misli prođeš,

Pomislim kako bi bilo da si mi bliže,

Da u moj život jednom dođeš…

Kad se susretnem na ulici dovoljni su osmjesi što o nama govore,

Vidljiv je svaki znak da privlačimo jedno drugo,

Dovoljno da netko nam pogleda naše poglede,

Da bi uočili bitne promjene…

Ali ima nešto u tebi,nešto nedokučivo,

Nešto što te čini posebnim,

Ponekad je tako blizu,a tako nedohvatljivo,

Da bi se misteriju njegovu otkrilo.

I što sve češće se susrećemo,

Postaješ mi sve draži,

I susreti ponekad su nezaobilazni,

I sve su slađi…

Osjećam kao da lagano gubim sigurnost,

I da me tebi nešto odvlači,

Osjećam kao da sam svaki korak bliže,

Da ti se približim…

Gledam te sada već kao da mi je navika,

Ali se pomalo iza svega skrivam,

Gledam te,a tako bih te pokraj sebe imala,

Tako bih tvoja bila….

Nemir!(Prije nego li dođe kraj)

Gledam ti oči kako sjaje,

 Gledam ih jer osjetim kao da mi nešto taje,

Malo po malo otkrivam istinu o tebi,

Da već netko u tvom životu novi postoji i tako nanosim bol samoj sebi.

Ova znatiželja me kopka i ne da mi mira,

Osjećam kao da je druga noćas sa tobom bila,

Osjećam nemir kao da te gubim,

A još nisam ti niti stigla za kraj usne da poljubim.

I dok te potajno kroz mnoštvo gledam,

Borim se sa osjećajima i znam da te još unatoč svemu trebam,

Jer volim te već jako dugo,

Tako beskrajno ,sebično i ludo….

Ali taj nemir što me progoni,taj pogled što kriješ,

Govori da više neće ništa ostati kao prije,

Kao da znam da ti potajno gledaš u drugu,

I da vrlo brzo će mi nanijeti bol i tugu…

Reci mi zato što to od mene kriješ,

Jer ovu neizvjesnost lako izdržati nije,

Reci mi i poštedi me daljnje patnje i boli,

Ionako ću saznati od drugih što puno jače boli.

Priznaj već jednom bit će najbolje za oboje,

Ovako se dalje više ne može,

Reci mi istinu i gledaj me u oči,

Kako da bilo izdržati ću ove noći…

Ali prije nego što objaviš kraj,

Upamti da te unatoč svemu volim ja,

Upamti da si i ti meni u životu bitan i da te molim,

Da ćeš uvijek biti prvi čovjek koga iskreno i jedino volim…